Iako se nudila kakva takva naknada ili zamjena zemljišta, stariji su taj proces doživjeli kao oduzimanje zemljišta, dok je mlađarija od dobivenog novca
kupovala karte, uglavnom u jednom smjeru. Tek koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su na „oduzetom“ zemljištu zasađene vinograde počeli prskati zrakoplovi, vlasnici su bili spremni na oprost, shvaćajući da je na njihovoj zemlji „nikla“ svjetska firma.
„Bolje da su marni težaci umirali u toj iluziji“, zaključujemo gledajući ovih dana tugu u Otoku, gdje su se doskora na 120 hektara vinograda vinarije Ljubuški zahvaljujući vodi u podzemlju, uspijevali najbolja blatina i merlot na svijetu! Privatizacijski orkan ostavio je pustoš, spaljene vinograde, pokupljenu ili pokradenu armaturu – koce i žicu, porušenu zgradu za radnike… Tuga i jad, na najvrjednijem kompleksu zemlje u Županiji Z-H!?
Treba biti objektivan, temelje Vinarije Ljubuški po čijem krugu su se prije tridesetak godina šepurili pauni, šetali srndaći, ozbiljno je uzdrmao rat. Vinarija koja je u Njemačku godišnje izvozila preko pola milijuna boca(!), gubila je tržište. Ubrzo potom slijedio je novi udarac, kako se govorilo u sjevernim dijelovima Županije, počela je proizvodnja patvorine koja je cijenom uništila brend „Ljubuška loza“. Bilo je i „obiteljskih nestašluka“, kao 1998. godine, kada su novinari upoznati da je tijekom direktorovog službenog puta iz jedne od cisterni „iscurilo“ devet tona žilavke vrhunske kvalitete! Je li istraga kasnije dala neke rezultate, za javnost je ostala nepoznanica?
Već uzdrmani ponos Ljubuškog koji je u vidu poklona, loze i vina, svijetom širio pipke, onda je dočekala privatizacija. Početak prema dobro obaviještenima, poduzeće je dočekalo s 3,5 do 4 milijuna litara vina na zalihama?! Kažu to je brat – bratu, 15-ak milijuna maraka. Jedan, drugi, treći, četvrti… vlasnik i ostade spaljena zemlja.
O tom čudu dužni su se oglasiti i novinari, međutim ne mogu preuzeti ulogu istražitelja i sudaca, mogu biti samo izvjestitelji koji recimo, zaključe da dosadašnji kupci - Vinariji Ljubuški nisu bili dorasli. Poput kratkoročnog hrvatskog nogometnog izbornika Igora Štimca bili su Guliveri riječi, a Liliputanci djela. Jedan od njih Austrijanac Sebastian Lerchi „proslavio“ se sadnjom loze „o Velikoj Gospi“.Međutim, nisu sami dolazili dovodili su ih upravni odbori ili vijećnici Općinskog vijeća Ljubuški, koji bi sada shodno svojim djelima trebali preuzeti brigu o radnicima i saniranju nastalih šteta.
Umjesto kapital odnosa – ja tebi vinariju, ti meni bankovna jamstva i slično, najvrjedniju firmu razvlačili su kao Kumovu slamu, ponašajući se tipično socrealistički, samodopadno i neodgovorno. I još nešto - javnost nitko nije zvao kad je vino „curilo“, kad se odlučivalo kome dati Vinariju, doslovce bez bankovnih jamstava i čvrstih ugovora to je bilo davanje, pa ljude nije red ni kriviti.
U kocima bilo pola milijuna maraka
Procjene su da je nakon ljetošnjih požara u Otoku, trenutačno na oko 150 hektara najbolje zemlje u Ljubuškom kraju, pod lozom jedva dvadesetak hektara. Međutim i grogirana Vinarija ima svoju vrijednost pa smo tako skupljajući činjenice za ovaj prilog, došli do podatka da je samo vrijednost kolaca na sedamdesetak hektara spaljenih vinograda oko pola milijuna KM!
