Zimus je uvjetno rečeno domaći, što znači hercegovački i srbijanski bijeli luk koji se prodaje kao semberski, dostigao cijenu od 15 maraka za kilogram! Bio je više od tri puta skuplji od lijepo aranžiranog i upakiranog kineskog. Ni povremeni uvoz luka iz drugih zemalja, primjerice Nizozemske, ne može ugroziti status domaćeg češnjaka.

Iako se nitko ne izjašnjava o privilegiranom statusu češnjaka, kojeg u stariji Hercegovci zovu jednostavno saransak što je tursko-perzijska riječ ili luk što je lokalizam. Naime, uobičajeni naziv na jugu Hercegovine, za crveni luk je kapula, dok se bijeli luk jednostavno zove luk. Bilo kako da ga zvali, češnjak ne mari za uvoznu konkurenciju.

Ove godine je poranio, proizvođači iz jugozapadnih dijelova ljubuške općine – Grab i okolna naselja, počeli su ga dopremiti prije prvosvibanjskih praznika. Cijena mu trenutno nije zavidna 2 do 4 marke, međutim proizvođači isto tako znaju ako ga sačuvaju, da će se prodati prije ili kasnije. Uz ljubušku i dijelove ravanjske općine sve veći proizvođači češnjaka su poljoprivrednici iz Rame, zatim Istočne Hercegovine, planina Hrgud. Uglavnom, najprije na veletržnicu stiže južnohercegovački, slijedi ga ramski, pa onda istočnohercegovački planinski i na koncu semberski i srbijanski.

E, sad odgovor na pitanje o privilegiranom statusu domaćeg češnjaka, vjerojatno krije medicina. Naime, uz narodnu i suvremena medicina uvažava njegova korisna svojstva. S obzirom da miris dobrog domaćeg luka traje najmanje dan, a ako je riječ o sitnijem tzv. krecelju i više, izgleda da je upravo ono što ljudi izbjegavaju snažan zadah, ovdašnjem „saransaku“ reklama. Izgleda da ljudi najviše vjeruju upravo njegovom snažnom mirisu!?