Godinama je Čapljina uz urbanistički sklad i zelenilo, bila prepoznatljiva upravo po proizvodima tvornice keksa i vafla koji su se slali, nosili, darivali, kao nešto autentično, kao nešto posebno vrijedno, jednostavno kao obilježje doline Neretve. Posebice su na cijeni štrudle od smokava, čiji šmek niti jedan drugi proizvođač, a ima ih masu, ne uspijeva dostići. Ovog puta potpuno druga slika, radnici šutljivi, polako prilaze kapijama kroz koje su doskora prolazili. Stojeći u grupi prepričavaju svoju muku. Luka Trtanj predsjednik samostalnog sindikata radnika Zvečevo-Laste je kazao:

“Okupili smo se da ljudima u Čapljini kažemo da Lasta kao firma više ne postoji, prestala je sa radom”, počinje Luka Trtanj malo staje, svjestan težine riječi, pa nastavlja:

“Prestali smo raditi 23. prosinca 2016. godine i do dan danas nismo pokrenuli proizvodnju. Bez ikakvog objašnjenja od strane poslodavca?! Ništa nam nisu rekli kad su nas poslali kući, ni zašto idemo ni do kada ćemo biti na odmoru, da bi u srijedu šefovi rekli poslovođama da dođu da su im pripremljeni papiri da se odjave u firmi i prijave na biro.

Čuli smo da poslodavac nudi da se odričemo svega ako potpišemo taj papir. Firma je dakle prestala raditi, mi smo na ulici, ni tamo ni ovamo, pedeset godina je prosjek starosti zaposlenih, koji nisu negdje prispjeli”, naglašava Trtanj.

Svi odreda potišteni radnici su ni na nebu ni na zemlji. Pristigli su da se bar izjadaju novinarima, kada već nitko ni zašto ne pita:

“Tražimo tri plaće, otpremninu, mirovinsko, zdravstveno, i sve što nam pripada”, kaže Slavica Lekić koja je u više od 30 godina u “Lasti”. Antonija Granić radi u “Lasti” 39 godina i šest mjeseci, ističe:

“Nitko nam ništa nije rekao, prije Božića smo poslani kući kao za praznike, ali nas više nisu zvali. Malo je reći da smo razočarani, ja radim 39 godina i šest mjeseci i ostajem bez posla. Tko će mene uzeti na posao sa 56 godina?

Antonija nam se požalila da je još uvijek podstanar, u vrijeme uzleta tvrtke u izgledu je bio i stan, a sada ne zna čime će plaćati podstanarski smještaj!? Od čega i kako će živjeti, neki vraćati kredite, ne zna ni ostalih kako rekoše oko 150 njihovih kolega, koliko je “Zvečevo Lasta” brojala prošle godine.

Slučaj Mile Nikše je specifičan: “Petu godinu radim pod ugovorom, nisu mi isplaćene tri plaće i doprinosi za 2014., 2015. i 2016. godinu”, jada se Mila.

Od radnika smo doznali da je glavnina otpremljena kućama, a navodno samo dvadesetak je ostalo sa statusom na neodređeno vrijeme. Većinski vlasnik “Zvečevo Laste” je tvrtka “Zvečevo” iz Požege u R. Hrvatskoj, koja unatoč obećanjima u trenutku preuzimanja 2001. godine, kako kažu, skoro ništa nije učinila na podizanju tvrtke na zdrave noge.

Proteklih godina radnici “Laste” štrajkovima su se borili za plaće koje se kreću oko 400 KM. Sami radnici ističu da su se oni silom prilika navikli i na malu plaću. Jedina nada bio bi im kupac koji je ozbiljno zainteresiran za proizvodnju, što će reći spremi su raditi i za plaću manju od polovice bh. prosjeka.