Nobelovac Umberto Eco odgovarajući nakon jednog predavanja o temi „Kultura sjećanja“ u sjedištu UN-a u New Yorku, na pitanje o problemima Balkana oslonio se na poznatu Churchilovu: „Tragedija Balkana je što uvijek proizvodi više historije nego što je može podnijeti“. Međutim, na primjeru naziva ustaša cijenimo da je Eco poput Churchila ipak bio 'nedovoljno obaviješten', te da su u pravu oni koji poput historičara Stevana Pavlovića sa sveučilišta u Southamptonu, tvrde da problem Balkna nije u višku historije, već njenom manjku, točnije „u odsustvu kritičke historiografije koja ne traži krivce, nije ničija služavka, nego ozbiljno istražuje i ne boji se onoga što će pronaći“.
Iako naziv ustaše od 1929-te godine i emigrantskog “Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija”, djeluje kao zabran Ante Pavelića poglavnika NDH (1889 – 1959), činjenice govore suprotno. Tako je kralj Petar A. Karađorđević bio ustaša prije nego se poglavnik i rodio! O tom svjedoče „Dnevni zapisci jednog ustaša u bosanskoj-hercegovačkom ustanku 1875 – 1878. godine“. „Dnevni zapisci…“ tiskani u Beogradu 1983. godine, govore o „četovanju“ odnosno ratovanju, kasnijeg kralja Srbije i prve Jugoslavije u Bosni. Za razliku od panegerika kojima je u srpskoj historiografiji opisana ta životna faza budućeg kralja rođenog 1844. godine, sam autor nije skrivao istinu koja je bila posve drugačija. Tako primjerice Petar Mrkonjić što mu je bio omiljeni pseudonim tijekom ustašije, piše da bi „Bošnjaci… najradiji bili da ji čovek rani i napije, ali da nikad ne idu u boj“.
U isto vrijeme kad je ustaša Petar A. Karađorđević ratovao po Bosni, točnije Bosanskoj krajini, u Hercegovini su se s puno više uspjeha borile također ustaše, hrvatske i srpske. Hrvatima, odnosno katolicima zapovijedao je vojvoda don Ivan Musić. Međutim, s nazivom svaka sličnost prestaje, jer su Musićeve postrojbe bile formirane na teritorijalnom principu sa Hrvatima su se borili i Srbi, ako ih je bilo u naseljima iz kojih je postrojba bila. O tom vremenima svjedoče brojni zapisi. Potvrda ustaštva iz tog razdoblja je i „Bogišićev nacrt zakona za hercegovačke ustaše“ iz 1875., kojeg je objavila Srpska kraljevska akademija 1939. godine.
Ustašku 'stvar' još dublje čak do Prvog srpskog ustanka 1804. pomjera dr. Milan Prelog koji u djelu „Povijest Bosne u doba osmanske vlade“ (1739 -1878.) tiskanom u Sarajevu 1915. godine, str. 20. piše: „U drugoj polovici juna god. 1804., kad su već Srbi očistili zemlju od dahija, pokupi Bekir paša nešto bosanske vojske i pođe u Srbiju. Srpske ustaše zapriječiše mu put u Beograd i tako ga obrlatiše, da nije mogao učiniti ništa“. Da bi se pojava naziva ustaša za pobunjenike mogla datirati i ranije da se naslutiti iz već spomenutog „Bogišićevog nacrta zakona…“ u kojem autor dr. Aleksandar Solovjev navodi: „Početkom 19. veka nekoliko srpskih hajduka, želeći ukinuti turski jaram koji je njima postao nesnosan, podigoše zajedno s narodom oružani ustanak. Pravo vrelo ustašluka otkrili smo u Državnom arhivu Crne Gore, na Cetinju, tamo se ne radi samo o pobunjenicima nego i o „ustaškom oružju“, „ustaškim zemljama“ i slično. Ustaši su u crnogorsku povijest uselili od ustanka istočnih Hercegovaca (Srba) pod zapovjedništvom Luke Vukalovića 1852/1853., pa nadalje.
Da stvar bude kompleksnija i starija, naziv ustaše rabio se i na pobunjenike Husein kapetana Gradaščevića koji se 1831. dao proglasiti vezirom u Travniku. Glavni su mu protivnici Hercegovci, što je i Pavelić po rođenju, Ali aga Rizvanbegović i Smail aga Čengić! Moguće da je Pavelić shodno opsjednutosti Ante Starčevića bosanskim plemstvom, naziv za svoju organizaciju posudio upravo iz tog razdoblja. Narodski kazano – kud će suza nego na oko, nakon teza o zajedničkoj ćirilici stižu i zajedničke ustaše!
