36 kilometara je bilo asfaltirano, dok je 18 kilometara bilo pod ciglom“! Grad je osvjetljavalo 1300 javnih svjetiljki, među kojima je pet bilo na električni pogon, dok se mreža ulica protezala na 91 kilometar.  Prćić  dalje navodi da je, prema popisu stanovništva 1910. godine u Subotici je živjelo 94.610 osoba, što je taj grad svrstavalo na treće mjesto u tadašnjoj Ugarskoj, iza Budimpešte i Segedina. Usporedbe radi Subotica je bila veća od Beograda (89.876), Zagreba (79.038), Sarajeva (57.039), te čak triputa od Novog Sada (30.593). Stoljeće poslije 2011. grad Subotica je imao 105.681 stanovnika, Novi Sad 341.625, a da se o Zagrebu, Beogradu i Sarajevu i ne govori.

   Subotica je ostala ono što je i bila, prije svega grad marljivih i discipliniranih ljudi, čijem životu značajan impuls daju Bunjevci – Hrvati, koji su prema predaji koje se drže mada znanstveno nije u cijelosti potvrđena, podrijetlom „od rike Bune“, odnosno iz Hercegovine. Govoreći o životnoj filozofiji „bunjevačkog svita“ u kojoj i ikavica ima svoje mjesto, Subotičanin Petar Gabrić ističe da je prema njoj „grijeh ne raditi zemlju.“

   „Imati svoju zemlju, pa je zapustiti to je tuga“, ističe Petar promišljanja ljudi čiju su preci po svemu sudeći, prije oko četiri stotine godine iz Hercegovine stigli na sjever Bačke. Da se za nerad stidi crvenili bi se obrazi današnjih Hercegovaca čija su polja postala šikare, koje prohodnim drže tek povremeni namjerni požari. Oko Subotice nema neobrađene zemlje! Tlo se naprosto ugiba pod teretom zrelog klasja, bujnih kukuruza, suncokreta i repe. Iz zelenog mora strše u pjesmama Zvonke Bogdana i Nestora Gabrića, opjevani salaši, uglavnom napušteni, pa i rubovi sela očito načeti iseljavanjem. Međutim, u prigradskim naseljima Subotice pod teretom višnje i marelica, stenju grane, slobodno možeš zastati i brati nitko ti ni riječ neće reći.

   Subotica je to, kraj u kojem ljudi triput mjere, pa tek onda sijeku. Iako se po imenima tvrtki koje stariji pamte „Sever“, „29. novembar“, „Zorka“…, ne bi reklo, to je kraj kojem nije bilo sklono proteklo stoljeće. Nakon zlatne ere na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće grad je stao. Nisu mu žitna polja bila jedini prioriteti, kao hranom bogat kraj 'gladnima i bosima' šibalo ga je zadnjih stotinjak godina. Kao po pravilu iza ratova tu su naseljavani razni nesretnici ili pak oni koji su priželjkivali selidbu iz posnih krajeva u hranom bogatu ravnicu. Nije bilo lako podnijeti četiri, pet takvih udara, zadnji su bili izbjegli s Kosova i Metohije početkom milenija. U plodnoj ravnici nije bio problem gladne nahraniti, nego ih uklopiti u društveni milje koji se bitno razlikovao od onoga na kojeg su naviknuli. Ti sudari nanosili su rane pitomoj ravnici, grad se povijao, posrtao, ali je nekako ostao na nogama dojam je s ulica Subotice, koje ovih dana opsjedaju nesretnici iz drugih krajeva – Sirije, Iraka…

   „Gdje god zapuca, eto nama nevoljnika“, jadaju se Subotičani gledajući kolone izbjeglica koje pristižu na putu prema Zapadnoj Europi.

   Uz plodnu zemlju, vrijedne i mirne ljude kao posebnost Subotice vrijedi istaknuti njezine impozantne građevine, od Gradske kuće remek djela secesije, pa senćanske crkve sv. Jurja, katedrale sv. Terezije Avilske, pravoslavnih i evangelističke crkve, sinagoge i jedine džamije u Vojvodini. Unatoč nesklonom stoljeću u Bačkoj se prijestolnici, ima što vidjeti!