Ali, ne može. Niti jednu stotinku ne možemo vratiti niti treptaj oka, a kamoli neki trenutak.

Sjećam se, još u doba srednje škole, sjedio sam na stolici i gledao u sat na zidu. Odjednom me uhvatila panika, neki jako čudan osjećaj. Dolazile su mi misli kako gubim vrijeme, kako nijednu sekundu ne mogu vratiti i kako mi život izmiče iz ruku. Kako mi svakom sekundom ostaje sve manje i manje vremena. Kazaljka je udarala, a ja sam svakim otkucajem bivao sve nervozniji. Odjednom sam se trgnuo, protresao glavom, iščupao se iz tog filma i vratio se u stvarnost. Neke čudne misli su to bile, koje, evo, i dan danas pamtim, jer su stvorile baš neki neugodan osjećaj u meni.

Mi ljudi smo uvijek u nekoj žurbi i nikad nemamo vremena. Koliko god ga imali nedostaje nam taj još jedan sat ili dan. I onda svašta i napravimo i kažemo, pa smo skloni popravljanju, skloni smo ispričavanju; prespao sam, zaboravio sam, nisam tako mislio, nisam to htio reći, izletjelo mi je. I upravo i jest u tome stvar i problem; što nisi mislio i što ti je izletjelo i što se nisi znao kontrolirati. Umjesto da gradimo mi popravljamo. Isus je često govorio: „Bdijte!“, jer bît je u tome da budemo spremni, a ne da nas nešto zadesi; bît je u tome da se pripremimo, a ne da cijeli život improviziramo; bît je u tome da pazimo što činimo i govorimo, a ne da se stalno ispričavamo i ispravljamo.

Naravno da ne možemo sve isplanirati i toliko toga će nas u životu pogoditi ili dočekati nespremne, ali možemo paziti na svoje reakcije, ponašanje i kako ćemo se ponijeti u određenoj situaciji. Ako se već nešto događa u tebi i vidiš da ti stvari izmiču kontroli, barem zaštiti osobu pokraj sebe, nemoj nju zagaditi. Psovkom i galamom nećemo ništa ispraviti, nego ćemo samo pogoršati stvari. I kasnije nam bude žao što smo povrijedili najbliže, a nismo htjeli.

Upravo u takvim situacijama vidimo kako nema života na „probu“, Bog nam je dao jedan život i jednu priliku za sve što činimo. Samo jednom možemo nešto doživjeti ili reći ili osjetiti, i to više nikad ne možemo ponoviti, jer će svaki put biti drugačije. Zato tako smiješno izgledamo kad želimo nešto najprije isprobati, pa onda živjeti. Ne ide to tako. Uzmimo brak za primjer. Ne možeš isprobati brak prije braka, pa ako to bude to onda ćeš početi živjeti. To smiješno zvuči i kad se napiše, a pogotovo kad se stvarno dogodi. Uvijek tažimo ono „nešto“, i dok ti nađeš to „nešto“ ode tebi život. U takvim situacijama zatvorimo sami sebe u oklope i ladice i ne možemo istinski živjeti. Jer umjesto da živimo mi isprobavamo živjeti, ili bolje rečeno životarimo. Nije isto živjeti i životariti, nije isto križ vući i križ nositi; to nam je svima kristalno jasno.

Zato pusti Gospodina u svoj život. Pusti ga upravo u te situacije koje uporno želiš kontrolirati, a vidiš da ne možeš. Pusti ga u život u trenutku kad si najljući i kad si najnervozniji; neka upravo ta ljutnja i nervoza postanu tvoja molitva. Spominjao sam ovo baš na Veliki petak, dan kad je Gospodin predao svoj život za nas. Zato i ti u tim trenucima predaj svoj život Gospodinu, svoj problem, da tvoj problem postane tvoja molitva. Izvana se ništa ne će promijeniti, ali ćeš zato sačuvati svoj unutarnji mir. I to je ono najvrjednije što imaš u tom trenutku. Nisi sagriješio, nisi nikoga uvrijedio, predao si svoju ljutnju i nervozu Gospodinu i dao ti je mir. Kako je lijepo kad najtežu situaciju pretvoriš u molitvu, baš poput Isusa na Veliki petak kada moli za svoje progonitelje i mučitelje. Kad mu je najteže Isus moli. Moli i ti. I neka ti Gospodin dade mir, jer to ti svijet ne može dati.