Gledajući je ponekad, udobno smješten u fotelju,  naivno  , onako zgodno zumiranu, znalo mi je sve to izgledati kao na dohvat ruke . Ali slike  s Velikog Šibenika, one što još dugo ostanu i nerijetko svrate pred oči razbijale bi opsjenu, čineći  tad snijegom zameteni sjever Bijakove, kako bi je ovdašnji žitelji njegovih podnožja zvali,dalekim i nedostupnim, zapravo stvarnim . Zamisao o pohodu na ovog kultnog kolosa tinjala je dugo u prikrajku, rasplamsavala se  pa opet gasnula, čekala neki pravi trenutak kojeg možda i ne bi dočekala, ako takvih uopće još i ima. Nikad neću saznati jesu li  nam onaj gotovo ugasli ljetni žar ponovo potpirile ove vatrene boje neviđeno žive i rijetko doživljene kasne jeseni koja je svakodnevno krvarila svjetlošću i ljepotom, zbunjujući i čineći početnikom i iskusna  meterologa. Znao sam se zapitati tih dana smiraja, kako sam ih običavao zvati, čime smo to zaslužili pa nas priroda ovako obilato nagrađuje? I zuri li još itko u nebo i ćuti li ove ljepote ili samo prešutno prolazi vazda istim putom  podno njegovog svoda, ovom dolinom, gledajući tek pedalj,  dva dalje od svog nosa? Jeli to  zavladala neka opća otupjelost čula kojoj  obećajem da  ću   se uporno odupirati ili nas je nešto drugo počelo polako ali sigurno ubijati u pojam, nešto što je strano ovom čovjeku i ovom prostoru punom svjetlosti koja zove i kojoj se ne odazvati je grijeh. Nema te neodlučnosti koja nas je mogla dugo zauzdavati, ako je ikad i posijana lošim glasima koji povremeno znaju popratiti naše buduće odredište, jer zov pustolovine uvijek nadjača , pa se nađosmo u osvit jednog od tih veličanstvenih dana na Turiji, pod sjevernim obroncima Biokova.

„Monte Turija, pasja vira!“, znali bi zajaukati oni koje bi nevoljki put nanio ovud za zimskih mjeseci, kad bi bura niz Mašni dolac trpala nesmiljenim žarom nove nanose snijega po padinama ovog nezgodnog prijevoja. Danas ničemu od spomenutog ni nagovještaja, dok sigurno uzlazimo njenim serpentinama i prolazimo kroz istoimeni kratki tunel, probijen negdje krajem sedamdesetih prošlog stoljeća, kad je ovim teško prohodnim krajem konačno prošao i asfalt, zanovivši nakon gotovo dvjesto godina Napoleonov put, kojeg ovud s mukom probiše domaći ljudi u osvit 19-og stoljeća, „ za vladanja Napoleona velikog i pod zaštitom potkralja Italije Eugena...“, a sve to „ u znak harnog sjećanja i zahvalnosti “ ovom prvom  kako već stoji uklesano na obližnjoj ploči. Danas je to sve lijepo i čitko sročeno na standardnom hrvatskom jeziku, tu s desne strane puta nekih stotinjak metara nakon izlaska iz tunela, ali uvijek nije bilo tako. Izvorna zamisao onih koji su crnčili na ovom putu i onoga koji je klesao prvu ploču u turijskoj guduri je bila da ona bude na jeziku naroda kojem je gudura i pripadala, što je naravno kategorički odbijeno od strane „ zahvalnih pokrovitelja“, Napoleonovih mletačkih vazala i ostalih   podrepaša, uz otresito  obrazloženje da bi bilo besmisleno napisati ovako važan naslov jezikom za kojeg  budućnosti nema.

Lijepih li želja od uljuđene gopode iz lagune. Zaboraviše samo da je narod čiju nacionalnu svijest utrnuti poletješe, šaljući na njega razne aždaje asimilacije da ga progutaju, gorak i tvrd zalogaj, tvrđi od te njegove nesretne stine po kojoj mu ne dadoše ni pisati. Nešto niže prijevoja uz jedan ogranak mjesnih kuća leže i ostatci nikad dovršenog svratišta, još jednog od neuspjelih velebnih projekata carske vlasti i maršala Marmonta, troškovi kojeg su trebali pasti po leđima čitave franjevačke provincije i ondašnjih okolnih samostana, kao svojevrsna kazna za tvrdoglavi neposluh i manjak sluha za bezbožničke ideje Jakobinaca koje na ovim prostorima niti jednom ne nađoše plodna tla. Na kraju ostade  put, vrijedan spomena ako ništa onda zbog svojih 250 geografskih milja dužine, nesuđena cesta slave kojom su bonapartisti uz zvuke marseljeze trebali odmarširati jugom Ilirika   u nove pobjede, onkraj Albanije, pa i dalje,  smičući usput svu reakciju koja bi se usudila usprotiviti „veličanstvenim“ tekovinama  „ slobode, bratstva i jednakosti.“

Početak našeg uspona bio je iznenađujuće lagodan.  Staza je ovdje  položena, vrluda između dočića i bliskih vrtača,  spušta se do nekih pa se opet blago penje. Lažno samopouzdanje ulijeva i bodri stalna slika odredišta koje se odavde čini fantastično blizu, a privid blizine poglavito izaziva čelično čudo na njemu – devedesetmetarski tv toranj. Čitavo područje je gusto napučeno kompleksima nekadašnjih pastirskih staja, spomena vrijednim zdanjima,  danas samo uresima iz riznice prošlosti i čuvaricama nečijih uspomena, koje iako napuštene od nečije ruke, još uvijek revno odolijevaju nasrtajima ove okrutne prirode. A ona je ovdje čini se opet postala neprikosnovena i jedina vladarica, ona stara i iskonska , oslobođena čovjeka i njegovih naivnih pokušaja kultivacije. Dok u jednom od uskih prolaza nailazimo na neobičnu atmosfersku pojavu- džepove toplog zraka, pokušavam ipak zamisliti ovaj prostor jedno sto godina unazad,  za surovih zimskih noći opjevanih vijanjem kurjaka izludjelih od gladi, privučenim mirisima  života ovih, tada punih torova.

U takvim scenarijima i došao je taj nesretni predator na zao glas koji se vremenom uzdiže do epskih razmjera, horor ekranizacija i zločestog vuka iz bajke. A radilo se samo o pukom nagonu za preživljavanje, ni manjem ni većem kao kod ostalih grabljivaca, lava  primjerice, kojeg zato ne okrivljuju nego ga časte titulom kralja životinja. A možda je sve počelo susretom nekog uplašenog pastira  s parom svjetlećih očiju što ga zlokobno promatrahu iz prikrajka, iz sjena noći.

Na jednom od terasastih kamenih podova, mirnog kao na mrtvoj straži sretošmo čovjeka. Dok smo mu prilazili, onako još iz daljeg izgledao mi je kao iznikao iz one kamene ploče na kojoj je stajao, njen prirodni produžetak zaogrnut mimikrijom zelenkaste odore koja ga je stapala s okolišem. Mjesto na kojem je stajao bilo je jedino pogodno za nadzor okoline, što je vjerojatno i znao, proučavajući nas nijemo i samouvjereno dok smo mu se primicali. Bio je odjeven klasično po lovački, sa onim prepoznatljivim zelenim prslukom. Pomalo zastrašujući je bio karabin s jakom  optikom u karakterističnoj pozi onako šeretski ležerno obješen o ramenu, a dojam službene dužnosti pojačavao je poveći bedž lovočuvara ili park rendžera koji je važno stršio na prsima. Strogoj vanjštini unatoč, bio je to jedan sasvim ljubazan predsjednik lokalnog lovačkog društva kojem je , čini mi se bilo čak drago što nas vidi, a neuobičajeno ga je razvedrilo saznanje kad mu rekosmo odakle dolazimo, pa nas iz nekih samo njemu znanih pobuda čak prozva domaćim dečkima, pomogavši nas svakom vrstom savjeta i uputa za dalje, koje smo mi već pomalo poluzadihani i gladni na našu nadolazeću žalost tek polovično pohvatali. Naglasio je da je staza na mjestima loše obilježena i da povremeno treba dobro paziti na markacije.
-I pozdravite mi Svetoga Juru – reče nam na rastanku, a ja se zbog toga osjetih kao privilegirani hodočasnik , a ovo što nas čeka je naš domaći  Olimp.

 
Od trenutaka našeg ugodnog razgovora uspon je najednom postao ozbiljniji i staza zavijuga poput zmije. Onaj kameni plato na kojem smo ostavili našeg sugovornika bio je zadnja pristupačna kota, neka njegova ustaljena osmatračnica s koje se moglo brzo šmugnuti, što je dotični i učinio, iščezavši u okolišu nečujno i lako i jednako kao što se i ukazao, stopivši se s njim po nekom nama nepoznatom zakonu, kojeg smo valjda tek trebali iskusiti. Pod nama se pomalo otvarao pogled na čitavu prodolinu Župe, koja je s ovog mjesta izgledala  pitomije, onako zaogrnuta i puna plavičaste svjetlosti jutra, još usnula u naručju tamnih obrisa sure planine. Sad već duboko u gori nailazimo na posljednji napušteni  katun, neobično udaljen od svojih prethodnika. Najednom se nađosmo u oazi zelenila u kamenu koje je polako ali sigurno gutalo ostatke već davno urušenih pastirskih nastamba. U toj čudnoj simbiozi zaboravljenih ruševina i podivljale prirode naši pogledi se naivno  zaigraše, tražeći izlaza iz tog klaustrofobičnog zelenog labirinta. Na jednoj kamenoj čistini ugledasmo natpis koji život znači. „VODA“, pisalo je, uz oznaku smjera na tom virtualnom raskrižju, a mi u nedostatku bilo kakva drugog orjentira okrenusmo tamo bez oklijevanja. Jača svjetlost nam se ubrzo ukaza iz prolaza koji nas izvede van iz te aleje pomahnitalog šipražja. Dočeka nas opet goli kameni plato po čijem se rubu moglo tek nekoliko koraka, i tu kao da se  planina lomila, okrećući nemilosrdno u vis, dajući nam naslutiti njenog pravog lica. Pođe nam za rukom uzverati se uz nekoliko pravih litica. Možda se staza skrila samo tu preko, a ovo je tek malo iskušenje kakvim se na svakoj planini možeš nadati, a kamoli na Biokovu. Ali iza gudure koju jedva savladasmo, hvatajući se za nju grčevito svime osim zubima, uslijedila je nova, jedan bedem zamijenio je drugi, koji nam se sve više zadihanim i nervoznijim činio još jednim pogrešnim izborom. Od obećane nam „vode“ nigdje ni kapi, a i ne očekivasmo bučnih izvora, nego kakvu prirodnu kamenicu koja nam zacijelo promače u nekim momentima ovog nijemog sivila koje nas je opkoljavalo.

Zastasmo na rubu posljednje savladane litice. Tajac koji je zavladao dođe nam ko sporazumna kontemplacija,  individualno razmatranje, neko  prešutno  odobravanje greške koju smo počinili. Opcije koje su nam se nudile bile su vrlo zdravorazumski siromašne. Spustiti se natrag do staja  i tamo razmisliti još jednom o svemu bila bi pogubna vratolomija koju jedni drugima nismo željeli. Nikakve koristi ni od silnog našeg  okretanja, zirkanja unaokolo, ne bi li se ugledalo kakva spasonosnog znaka u obliku izblijedjele crvenobijele markacije. Ništa. Povrh nas samo sura hrid, jedna za drugom i jedna jača od druge, nadmoćna i nemilosrdna, koja je prkosno zatvarala naš obzor i polako ali sigurno bivala naš jedini izbor. Kao niotkud javio se i prvi svježi povjetarac, hladeći nam uzavrele glave. Ne znam je li nekad  dobro ne imati izbora, ako takva fraza uopće i ima smisla, jer   jedan izbor uvijek postoji, i ma koliko on bio mučan barem je korak dalje na koji ćemo baciti kocku sve naše  moći i svog našeg znanja, čista uma, oslobođeni, nežaleći ni za čim. Pustolovina je neočekivano bila na pomolu. Trebalo je mobilizirati sve ono šaroliko iskustvo, dobro i loše, i krenuti dalje. Je li nas onaj krivo protumačeni putokaz gurnuo kroz neki zlokobni portal, pa nas  sad evo u nekoj izgubljenoj dimenziji, na drevnom i tek postalom naličju planine, fantazirao sam dok smo užasno sporo savladavali svakih nekoliko koraka. Glavom mi je prostrujala crna statistika ovog mjesta. Svi oni smiješno odvažni i bezbrižni  turisti i drugi koji bi se onako svježe ispečeni ovim našim zvizdanom uputili ovamo u plastičnim sandalama i s bocom jane od pola litra  , da zauvijek zaglave  u zagrljaju ovog surog kolosa.  Biokovo je surova planina. Bezvodan, oštar i prijeteći svakim pedljom svoje površine, ište poštivanja i dobiva ga, milom ili silom. Niti u jednom trenu mu ga nitko od nas nije ni pomišljao uskratiti. Neznajući bolje, ponesosmo se  kao prosti hodočasnici koji su nehotice skrenuli s puta i sad naivno nastavljaju dalje, uzdajući se u dobru volju nebesa i prevrtljivu ćud negostoljubivog  ali poštenog domaćina.

A opet, bili smo i sinovi krša u svom prirodnom okruženju, prepunom kušnji koje su u nama samo budile inat i čeličile  volju. Ali prkos lako postane dvosjekli mač i u njemu se za čas sagori, a nama su trebale hladne glave i svaki korak unaprijed isplaniran. Doslovno, moralo se dobro gledati gdje ćeš ugaziti, jer je teren bio neopisivo težak i nepredvidiv. Škrape su tu bile oštre i duboke kao malo gdje, a prokleto lako je bilo upasti u grotlo jama, kojim ova planina obiluje, što onim poznatim , što onima čija smo otkrića možda i mi nevoljko nagovijestili, nabasavši na njih u raskoraku, ukotvene među najvišim stijenama, zlokobno crne gorske bezdane, za posjetu kojih je bio dovoljan samo jedan bezbrižan trenutak. Bilo je nečeg nagonskog u našim kretnjama i u našim grčevitim pokušajima držanja samozadanog smjera kojeg smo nekako i uspijevali upratiti, ne gubeći često na visini i zaobilazeći jedino najopasnija mjesta. Famozni toranj na vrhu bi se povremeno fantazmagorično ukazao, da bi ga zatim opet zaklonio sljedeći izazovni greben s kojim se trebalo sukobiti. Tako smo se peli i opet silazili, i razočarano zastajali na svakom od savladanih vrhova, kad bi pod sobom osjetili samo jeziv huk vjetra iz još jedne dubodoline koja nas je čekala. A onda kao da  se planina odlučila ponaosob obračunati s nama, zarobivši nam misli i rasplinuvši ono malo opreza što nam ostade. Bio sam na usponu uz jednu dragu obraslu dubokom travom i mladom klekovinom u koju su noge upadale do koljena, čineći tako svaki idući korak stravično teškim, kad zastavši primjetih da više nikog od mojih suputnika nemam u vidokrugu. I na pređašnjim turama je bilo trenutaka kad bi se znali razdvojiti, ali ovo je bio prvi put da smo jedan drugog izgubili iz vidnog polja. Fotograf me nije toliko brinuo. Taj je i inače običavao zaostati jer nije propuštao poloviti objektivom sve zanimljivosti  dok   je  uhodani dvojac koji je činio moju prethodnicu bio već dobro zamakao za zadnjim vrhom. Nisam mario za te trenutke iznenadne osamljenosti, jer sam poučen pređašnjim iskustvima očekivao da me čekaju već tu negdje iza nekog obližnjeg klanca. Usporen povremenim napadajima grčeva u prednjoj loži, morao sam često zastajkivati.

Lijevo od mene je ležala  kamenita dolina koja se opet na istok uzdizala u mnoštvo udaljenih manjih vrhova čija je disproporcionalna raštrkanost ispunjala čitavo to prostranstvo nekom čudnom multidimenzionalnošću. Čitav taj prostor bio je jedno veliko igralište tišine koja je vrištala iskonom, a svaki pokret čista mimikrija.U tim trenutcima osjetih se življi nego ikad, izoštrenih čula i sređenih misli, privilegirano sam kročio najdivljijim predjelima planine, kojima sam vjerojatno bio prvi slučajni ljudski  posjetitelj. Ništa mi ne promače, ni najmanji šum , niti pokret onkraj obzora, a kako bi i lagan skok jedne divokoze tu na susjednim liticama, tek nekih stotinjak metara od mene. Zastadosmo oboje, obostrano primijećeni. Životinja me je radoznalo pogledavala nekoliko trenutaka, ostavši mirna na svom kamenu i onda kad sam napravio nekoliko koraka prema njoj. Nije izgledala previše oprezno, pa ni onda kad je u nekoliko kao lepet krila lakih skokova nestala za vrhom kuka gotovo vertikalnog nagiba. Poželjeh i ja tu nepodnošljivu lakoću pokreta, da me izbavi iz mojih jada, ili bar skriven, blagonaklon pogled gorske vile koji bdije nad izgubljenim pustolovima čestitih namjera. Od svega dočeka me na vrhu klanca samo još jedan beznadan pogled u nepreglednu dubodolinu poda mnom, napučenu samo gustom i izdivljalom bukovinom. Urliknuh  više puta, zazvavši moje nestale suputnike.  Uslijedio je neprepoznatljiv odaziv koji se poput čudne jeke razlijegao šumskim grotlom. Bila je to zastrašujuća igra zračne struje i izvanredne akustičnosti prostora, pa je zvuk dugo putovao , odzvanjao, odbijao se od stijenje, treperio krošnjama  poprimajući neku ledenu boju i kružeći bolje nego u najmodernijem kućnom kinu. Glas iz dubrave je bio stvaran, ali tom jednom žalopojno razvučenom i sveprisutnom „EEEEEEEEEEJJJJJ...“ bilo je gotovo nemoguće i približno odrediti mjesto nastanka.  Tada sam ispod prvog stijenja što se obaralo u dolinu ugledao kako promakoše dvije meni poznate glave. Pojavili su se niotkud, hodeći opasnim rubom provalije, izmigoljiše hitro preda me.

Rekoše da su tražili nekakav prijevoj istočno, pokušavajući zaobići ovaj novi krater, ali nisu ništa našli, pa su se vratili na zadnji vrh da vide što je s ostatkom grupe. U to je banuo i fotograf . Njegovo pojavljivanje je bilo u maniri kakve legendarne filmske scene. Došao je iz pravca iz kojeg mu se nitko nije nadao. Iskočio je iza jedne odronule stijene, zajapuren i prepoznatljivog osmijeha, i neobično svježeg koraka. Netko od nas je prasnuo u gromoglasan smijeh,što od dragosti što duhovitosti prizora,  ugledavši ga kako ležerno i raspoloženo šetucka kao po gradskom pločniku, s bijelom plastičnom vrećicom u ruci, kao kakav zadovoljan kupac na povratku iz raskošne robne kuće. Odavno mi nije bilo ovako drago što ga vidim, makar i ovdje, u sred ničega i na rubu ponora.

Spustismo se u  jednu ponikvu najkraćim putem. Bukovina koja nas je tu zatekla bila je izvitoperena i gusta, ali stabla svojim stasom nisu ništa zaostajala za onim koje sam susretao po nekim bosanskim planinama, bila su tek nešto kvrgavija i vržljivija, što je vjerujem posljedica jednog specifičnog klimatskog miksa koji ih je presudno određivao. Kakve li samo biološke i svake druge raznolikosti na jednom ipak uskom prostoru. Još maloprije verali smo se po goleti,a vidi nas sada, gazimo mekom prostirkom od suhog lišća, udišući punim plućima hladan i vlažan šumski zrak, koji nas je itekako krijepio i dobro nam dolazio, jer je uskoro opet trebalo uzbrdo , van iz klaustrofobične doline, jednom uskom rivinom koja nam se neočekivano ponudila.

Pogledati opet u pravcu vrha bilo je oslobađajuće. Kad smo zagazili glavnim hrbatom , došlo nam je da mu nadjenemo neko spasonosno ime, kao Kolumbus  kročivši u plićak San Salvadora, ali se ne sjetismo ničeg ni blizu tako nadahnutog kao dobri stari Kolumbus. Ima neke bijedne sličnosti između naših inače astralno nesrazmjernih poduhvata. I mi smo se oslanjali na varljivi osjećaj odvažnosti, raspirujući ga uporno kad bi zaprijetio da ugasne, slijedili smo slijepo neku samo nama znanu, našu dvadeset osmu  paralelu.

Vrhu smo prišli po južnom grebenu, izgubivši po posljednji put na visini kao za inat, dahćući teturali smo zadnje metre po vrućem prančioku, zaslijepljeni snopovima jake svjetlosti koja se reflektirala od kao ulje mirne morske površine. Dogodio nam se pravi mali kulturološki šok kad smo nakon pola dana bauljanja po bespućima,  onakvi „izaviženi“  i poluizdivljali stupili među sav onaj fini i i do grla siti svijet  koji je uživao u  pogledu i  piknik dokolici, dovezavši se tu svojim udobnim terenskim vozilima. Naše škriparske pojave su rezultirale mnogobrojnim znatiželjnim pogledima i pokojim upitom na koji bi uslijedio štur  odgovor. A drugih planinara s kojima bi i mogli podijeliti naše čudnovato iskustvo ni za lijeka. Nije baš da smo gorili od želje da se hvalimo našim „ poduhvatom“, ovdje gdje je potpuno vladao ugođaj jednog obiteljskog nedjeljnog poslijepodneva, s razdraganom dječicom koja skakuću unaokolo, i budnim tatama i mamama sa sunčanim naočalama u pozadini. Gledajući  idiličnu sliku ovih ljudi koji su sa sobom donijeli ovdje dašak urbane komotnosti , pomislih kako samo nekoliko koraka od ovog vlada nepojmljivo i neopipljivo stvarna priroda kojoj se malo što otelo, neupitna vladarica reda stvari koja postavlja sve na svoje mjesto, nemilosrdna i blaga istovremeno, poštena i svirepa,  naivna i zaigrana ljubavnica nedostojnih ljubavnika.

Slika male civilizacijske enklave čijoj plastičnosti je kumovala i grdosija od tornja vraćala nas je u stvarnost opterećenu svim i svačim, možda ponajviše vremenom, kojega smo i mi sve manje imali, probivši već odavno sve naše zadane i imaginarne satnice. Dok fotograf na brzinu bilježi posljednje svjetlosne zapise osunčanog juga ( Brač je bio kao na dlanu), moja se nutrina burka , a misli  lutaju već  negdje u sjenama sjevera. Evo   javlja nam se  opet naš  stari znanac burin, i  kao da zove još jednom pod svoje okrilje, nas, izgubljene i nađene...