Sa malo crnog humora, mogli bismo reći kako se barem imaju za što boriti, jer za rodilje u Hercegovačko-neretvanskoj županiji niti nema porodiljne naknade, osim jednokratne koja se dobiva po porodu.

Što su to porodiljne naknade? To nije novac koji mama čeka da bi ga spiskala u Zari u Mepasu na svoje haljinice i štiklice. To je novac (kao i alimentacija!) namijenjen osnovnim dječjim potrepštinama, a za koji svakog mjeseca svi mi zaposleni odvajamo od svoje plaće. To je jedna konkretna demografska mjera koja pomaže obnovi za kojom svi tako čeznemo i vapimo, što sa političkih govornica, što sa oltara.
Ako statistike kažu da  prosječna plaća u BiH iznosi oko 800-900 KM mjesečno, a iznos potrošačke košarice je oko 1800 KM, i predškolac može izračunati kakva sudbina čeka obitelj u kojoj je došlo na svijet novorođenče, a radi samo jedan roditelj.

Kaže se da stupanj civilizacije nekog društva odražava njegova briga za najslabije. Mi Hercegovci se često volimo deklarirati kao  vatreni domoljubi i vjernici, ali praksa nam očito zapinje, pa umjesto porodiljnih naknada, dječjih parkova, pedijatrijskih ordinacija, pedagoških radionica, niču kojekakve neukusne vile i skupocjeni automobili vrlih nam političkih elita.

Ne može se niti zamisliti kolika je drskost i bešćutnost potrebna da bi se oduzelo najmanjima, najslabijima, budućnosti našeg roda i zemlje, za svoje sebične egoistične prohtjeve koji nadilaze i osnovne egzistencijalne potrebe.
Mi, umjesto da se brinemo za svoje najslabije, zaštićujemo one najjače! Velik nam je stupanj civiliziranosti, nema što!

Smatram da opisujući njihovu vladavinu, sasvim sigurno možemo upotrijebiti sintagmu «grijeh struktura» koju je kardinal Bozanić upotrijebio prije dvadesetak godina kritizirajući hrvatski politički vrh.