u šali, u nuždi, iz obijesti; lažu roditelji, lažu djeca – kao da je laž kakva malenkost i kao da nije grijeh.

Rimski car Klaudije čuo je iza smrti nekog Rimljanina, da je uvijek lagao. Na to on izda zapovijed da se kuća toga čovjeka do temelja sruši, imetak zaplijeni, a obitelj progna iz Rima, da se tako izbriše svaka uspomena na čovjeka lašca.

Tako su eto pogani smatrali laž velikim zlom i sramotom. Kao što uvijek, tako je i danas laž sramota za svakog poštenog čovjeka. I danas je uvreda ako nekoga nazoveš lašcem; i danas se ljudi crvene i nađu u neprilici ako ih tko uhvati u laži.

Da je laž nešto gadno i čovjeka nedostojno držali su već i poganski narodi, pa su lašce strogo kažnjavali. Stari Rimljani upržili su žig sramote na čelo onoga čovjeka koji je običavao lagati. Kod Grka je bio zakon koji je lašca držao nesposobnim da primi koju službu poglavara. Perzijski je kralj Artakserks zapovjedio da se vojniku koga su uhvatili u laži probije jezik s tri klinca. Kralj Tenes na otoku Tenedos kod Troje izdade zakon, da uz suca bude uvijek i krvnik, koji bi svakomu lašcu odrubio glavu. Kod starih poganskih Franaka i Nijemaca morao je lažac za kaznu na trgu nositi šugavo pseto.

Da su danas zakoni protiv laži tako strogi kako bi se ljudi očuvali toga ružnoga grijeha. Ali, katoliče, pomisli ti, da zaista i danas opstoji jedan strogi Sudac, koji svaku laž kažnjava. Prema tomu je pisao sv. Toma Akvinski ovako o laži: “Tko laže nosi na sebi sliku vraga, koji je bio lažac od početka. Oni, koji ga slijede, slični su krivotvorenom novcu i ove će lažne novce na sudnjem danu pitati Sudac: “Čija je ovo slika?” Odgovor će glasiti: “Vraga”, pa će on stoga odmah reći: “Onda dajte vragu, što je vražje!””

Katoliče, čuvaj se svake laži, da budeš sveta slika Boga, vječne i nepogrešive istine!