Tamara Herceg (r. Grbavac) rođena je 3.6.1988. godine u Ljubuškom, Bosna i Hercegovina. Završila je Opću gimnaziju u Ljubuškom 2006. godine te iste upisala Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Magistrirala je slikarstvo u klasi prof. Ante Kajinića 2011. godine. Član je ULUFBiH. Imala je jedanaest samostalnih i pedeset skupnih izložbi te je sudjelovala na 39 likovnih kolonija. Dobitnica je nagrade Privatno i javno za 2012. godinu te je autorica likovnih rješenja za dvije poštanske markice HP Mostar.

Samostalne izložbe:

- Samostalna izložba slika „Sika pika“, Caffe Galerie, Dubrovnik, prosinac 2011.
- Samostalna izložba slika „Teleekrani“ , Gradska vijećnica, Ljubuški, prosinac 2011.
- Samostalna izložba slika „Teleekrani“, AKC Yuma, Imotski, travanj 2012.
- Samostalna izložba slika „Anđe, by the way, di su ti ovce?“, Zavičajni dom, Hardomilje, srpanj 2012.
- Samostalna izložba crteža „Crtam, dakle jesam“, KUC Akademija, Čapljina, rujan 2012.
- Samostalna izložba slika „Symbiosis“ , Galerija Virus, Mostar, siječanj 2013.
- Samostalna izložba slika „Aktovi“, Centar za kulturu, Mostar, veljača 2013.
- Samostalna izložba slika „Oprano“, Humac, svibanj 2013.
- Samostalna izložba slika „Premišljanja“, Gradska knjižnica, Ljubuški, prosinac 2015.
- Samostalna izložba slika „Premišljanja“, Galerija Kristian Kreković, Tuzla, travanj 2016.
- Samostalna izložba slika „Premišljanja“, Galerija Aluminij, Mostar, srpanj 2016.

Kontakt br. 063 433 925
E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.">Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Predgovor

„HISTORIC IRONIC“ – EKSPEDICIJA U PROŠLOST

U novom ciklusu slika pod nazivom Historic ironic, Tamara Grbavac kroz priču o postmodernističkim krizama, započinje ekspediciju iz vlastite tradicije i vlastitog umjetničkog izražaja u sferu drugačijeg s ciljem razumijevanja. U vremenu iza nas, dok se problematizirala ekspanzija potrošnje, tehnologije i ekonomije, otkrivanje drugih kultura bilo je egzotičan opijum koji obećava jedan bolji svijet. Ova izložba ne idealizira i ne mistificira odnose europskih kultura koji se susreću na našim prostorima, već te odnose nastoji razumjeti i objasniti unutar vlastitih granica. Tradicionalni motivi naše kulture i slikarstva (šipci, brda i vodopadi) su već kičasti i melodramatični, ali kroz ovu adaptaciju elementi naše etnologije se vraćaju u centar važnog diskursa. Ako spoznamo svoju pripadnost kulturi i prirodi, ostvarujemo svoju cjelovitost. Osim toga ova izložba istražuje želju za podjarmljivanjem naše kulture, tu želju koja uvijek iznova iritira naš osobni identitet. Zanimanje za slike i postupke naših predaka otkriva, opisiva i analizira naše vlastito Ja. Nesvjesna poglavlja naše povijesti pokrivena su grubim nanosima bijele boje. Osvajači su došli, vidjeli ali na pokoravanju je počelo nešto curiti iz nježnog mjehura njihove kompaktnosti, nešto što kapa preko cenzuriranog poglavlja povijesti, skida naslage boje i otkriva nepokorivu ćud naše sredine.
U dijelu ciklusa intersemiotički se povezuju riječi i motivi slike, na hrapavim i jednostavnim podlogama. Na njima su prepoznatljivi elementi rimske tradicije, koji su vremenom postali i dio naše vlastite. Poznato je da ako bi svoja etnološko razmišljanje usmjerili ka samo jednoj tradiciji, ono bi nestalo. Ono živi na diferenciji Ja i Drugog, u ovom slučaju vlastite i rimske kulture. U tom otkrivanju i nastojanju da se razumije tradicija jednog naroda dolazimo do utopijskih slika užasa kao što je Mislim, uostalom. To je prikaz spaljene i razrušene Kartage, iz čijih se razvalina ne može rekonstruirati prošlost, isto kao što se kroz jednoumlje i ne prihvaćanje inufluacija različitih utjecaja ne može rekonstruirati naša.
Očito je da je dio ovog ciklusa ostvaren na specifičnom i ograničenom terenu. Motivi kojima se koristi slikarica su motivi tradicionalno zastupljeni u slikarstvu našeg kraja, ali distancirani od klasičnog predstavljanja, nose sasvim nova značenja. Priča ispričana posredstvom ovih slika je priča o svakom od nas, jer se tiče percepcije i načina na koji se naša kultura emacipira. U praksi mi ne konzumiramo predmete koliko simbole i motive. Šipke konzumiramo figurativno i doslovno, to je ono što nam daje naš krš, crkavica i otrovno brdo. Na tom primjeru vidimo koja je specifična važnost kulture, ona stvara iluzionističan svijet Hercegovine kao obećane zemlje koju su toliko puta pokušavali osvojiti. Slika Limes prikazuje te strogo i krvavo određene granice osvajača. One su tu, ali ne važe za duh i dušu ovog naroda.
Jedna od slika u ciklusu nosi naziv Šipčić i prikazuje na hrapavoj pozadini mali šipak čime je akcentirana sićušnost tog motiva u moru ostalih. Taj postupak je razrada nedostatka vraćanja stalno istim motivima, nedostatka koji se duboko ukorjenio u strukturu hercogvačkog slikarstva. Šipčić je komentar stvaralačkog procesa, problematizira motiv kao temeljnu strukturu likovnog stvaralaštva i time naglašava postmodernistički karakter dijela ovog ciklusa. Ako dulje promatramo sliku Baba Roga, teško se otrgnuti dojmu da je ispred nas slika sjenke dobra. U vremenu koje stvara većinom ironičan odnos prema prošlosti, institucija straha je relativna i Baba Roga postaje posljednji mohikanac straha, toliko smiješan da u njemu već naziremo sjenku dobra. Čovjek je oslobođen straha koji je dio arhaične sfere, ali počinje osjećati prokletstvo slobode i osuđen je na vječnu potragu za smislom. Tražeći taj smisao u Butotrovnici i Crkavici jasno je da slikarica hercegovačkog čovjeka 20.-tog stoljeća ne vidi u strahu od slobode, već u strahu od neplodnog krša. Crkavica je tamna, zagasitno ljubičasta sa malim odušcima svijetlo zelene, kao simbolom nade, a Butotrovnica odraz nepovjerenja prema službenoj simbolici motiva idiličnog brda iznad našeg grada.
Ove slike su refleksija dosadašnje umjetnost ovog podneblja, ali bez namjere da se ona diskreditira, već da se ona valjano prouči. Tendencija demistificiranja otkriva zablude i prevladava toliko već izlišan prividni realizam, koji ima dekadentan karakter oblika koji izumiru. Naslov ciklusa Historic ironic nagovještava iracionalizam i cinizam obojen crnim humorom, tj. način na koji autorica pristupa dosadašnjem umjetničkom preoblikovanju zbiljskog iskustva tako što usmjerava pažnju prema stvaralačkom procesu. Taj način briše granice između umjetničke prakse i kritike.
Kad se nakon navedenog pokuša slikati o prošlosti, nemoguće je da nastanu salonske slike precizno oslikane kistom. Povijest je lakše dočarati kao multimedijalni kolaž ili kao sliku gdje se boja nanosi valjkom. Naša prošlost nije jednostavna slika, jer Grbavac ne sluša priču pobjednika. Njezine slike su kratak spoj slika života i slika umjetnosti, čime se odupire tradicionalnim kategorijama umjetničkog izraza.
Ovdje su vidljive i frustracije i razmišljanja o samoj strukturi umjetničkog djela. Onako kako umjetnica stvara svoj fiktivni svijet slika, moguće je i da povijest stvara fiksacije unutar pojavnog svijeta, tako je zbilja shvaćena kao konstrukt. Ove slike iznova tvore smisao tradicije, čime se mijenja njezin položaj u ukupnom promišljanju povijesti i posmatrač se upozorava na problematiku predstavljanja zbilje.
Skoro cijeli ciklus nema nikakvih mimetičkih ambicija, radovi se nereferiraju na pojavnu stvarnost već na dosadašnju slikarsku tradiciju. To je jedan od načina da slikarica sačuva spomen na našu kulturu iloženu razaranju i okupiranju. Slike su oslobođene monološke doktrine koja nastoji objsniti sve, motivi su samo sugestija jednog od tokova misli. Jednostvane i neopterećene pozadine otvaraju prostor za nedeterminirane i slobodne interpretacije. Priča nije ispričana već se pred gledateljem otvara mnogoznačan problem usmjeren prema igri i sposobnom promatraču, kojem je dozvoljeno sve osim gotovih kostrukcija misli, koje ionako u umjetnojsti ne postoje.
Grbavac preuzima motive konvencionalnog realizma kao okvir na čijoj se pozadini mogu prakticirati eksperimentalne strategije. Ovdje ti motivi osiguravaju ravnotežu između poznatog i inovativnog. Ta upotreba tehnike i kontra-tehnike štiti ova djela od zaključenosti priče i potpune interpretacije. Osim toga, promatrač za valjano razumijevanje djela mora imati u sjećanju rimsku povijet i okupatorske namjere tadašnjih vođa. Ali i bez kompetentnog znanja da shvati bit ovog ciklusa, svatko može uživati u zanimljivim vizualnim ostvarenjima Tamare Grbavac. Ona se u predstavljanju prošlosti u potpunosti oslobodila za taj proces specifičnih ideologijskih implifikacija i započela priču o vjernosti istini i još značajnijoj vjernosti umjetnosti. Ovakve izložbe i projekti oslobađaju nas od neznanja zbog kojih smo skloni ideologijama i pristranostima.

Estera Grbavac