Simpatičan je to Ero, ponosan na svoj hercegovački krš i bijele čarape, raštiku i gangu te Međugorje.

Kako ste odlučili za odlazak u Njemačku?

“Rodom sam iz Proboja – Vitine kod Ljubuškoga. Nije bilo lako odlučiti se na odlazak u tuđinu, ali ponukan ekonomskim razlozima, teška srca sam krenuo u bijeli svijet. U Njemačku sam došao 1968. sa ciljem zaraditi malo novca, kupiti auto i malo alata, pa se vratiti doma i baviti nekim poduzetništvom. A kad ono, stvorio sam obitelj i četvero djece, pa se taj gastarbajterski život oduljio do današnjih dana. I nemam što skrivati – ne mislim se skroz vratiti u Hrvatsku, iako sam biznis u Njemačkoj prije nekoliko godina prepustio djeci. Ali zato ću se i dalje poslovno angažirati u domovini, za koju iskreno mislim da ima velikih potencijala i neiskorištenih resursa, a takvo angažiranje mi predstavlja zadovoljstvo”.

Vjerujete u Hrvatsku i kada je mnogi uspoređuju i vide ‘rame uz rame’ s Grčkom?

“Pa ne bih investirao u nju da ne vjerujem. Istina, ne vjerujem u hrvatske političare i politiku kakvu oni vode, ali vjerujem da će uskoro ovoj nesposobnoj vladi Zorana Milanovića i Kukuriku koaliciji, konačno doći kraj, kao i to da će na narednim parlamentarnim izborima pobijediti HDZ, te uspješno provesti neophodne reforme. One će ubrzati gospodarski i društveni razvoj u našoj zemlji, jer to je prijeko potrebno ukoliko želimo gospodarski rast, a to kao članica Europske unije možemo uraditi vrlo transparentno i pomoću poticajnih investicijskih fondova i financijskih potpora. Njih bi trebali uz pomoć naših stručnjaka maksimalno koristiti, a ne propuštati prilike da povučemo EU-sredstva koja nam stoje na raspolaganju.

Nažalost, kod nas se politika miješa u sve i ona je zastupljena u svim sferama hrvatskog društva i života, a to tako ne bi smjelo biti. Pokazalo se u svim društvima koliko su štetni politički utjecaji i njihovo pritiskanje gospodarstva. U Njemačkoj sam se godinama uspješno bavio izradom interijera za njemački “Lidl” i bio njihov zastupnik za Hrvatsku. Cijeli taj posao sam prije nekoliko godina prepustio Ivanu Rimcu, koji je sa svojom tvrtkom prije uspješno radio za mene.

U Hrvatskoj sam početkom devedesetih kupio građevinsko zemljište od 6000 četvornih metara i izgradio veliki poslovni objekt koji sam dao u najam. Nije bilo lako graditi bez kredita. Sada u Hrvatskoj planiram i izgradnju jedinica za solarnu energiju, a imat ću i financijsku potporu Europske unije, pa ću krenuti i u izgradnju skladišta suhih vezova za nautičke brodice”.

Što bi trebalo u Hrvatskoj mijenjati da postane privlačna stranim investitorima?

“Prvo treba izbaciti politiku iz biznisa, a onda posložiti karte na drugi način. Potrebno je smanjiti birokraciju i toliku papirologiju za potrebite dozvole, te pogodovati investitorima, aktivno ih prateći u projektima, a ne im otežavati ulaganja. Poznato je koliko mi imamo uspješnih poslovnih ljudi u svijetu koji su već investirali u Hrvatsku, ali su se i opekli, pa se danas plaše bilo kakvih novih ulaganja.

Imam utisak da su pojedinci u Hrvatskoj ljubomorni na investitore iz dijaspore, kao da smo im mi neka konkurencija pa se plaše za svoje pozicije i radna mjesta. Idu s logikom – što ako dođu iseljenici koji imaju znanje i imanje, onda nema mjesta za nas… A taj je strah nepotreban ako se pravilno poslože poslovne karte. Onda bi trebalo biti mjesta za sve i svi bi dobro prosperirali od investicija. No, nažalost u Hrvatskoj se još uvijek više cijeni podobnost, nego sposobnost. Zato nam se i događa da sposobni u tolikom broj danas odlaze iz naše Hrvatske. A možemo biti i te kako uspješni – turizam nam je ove godine cvao. Prvi put da nisam vidio policajca na cesti, što nas prikazuje izuzetno sigurnom zemljom i stabilnim društvom, a to je za turizam izuzetno značajno. Istina, nedostaje nam kvalitetnih sadržaja, dobre infrastrukture i hotela, a naša administracija mora brže izdavati građevinske dozvole da investitori za svoj novac grade brže nego do sada”.

Što očekujete od parlamentarnih izbora?

“Pobjedu HDZ-a, koji treba puno toga promijeniti i uzeti odgovornost za zemlju u svoje ruke. Oni za takve promjene imaju sposobnih ljudi i treba im dati novu šansu da Hrvatsku povedu u bolju budućnost, jer naša zemlja ima velikih potencijala koji se ne smiju rasprodati i dati u ruke onima koji to ne zaslužuju. Naša predsjednica Kolinda pokazala je s koliko ljubavi obnaša predsjedničku dužnost i vjerujem da će njezina uloga biti poticaj svima koji Hrvatskoj žele napredak da se zdušnije angažiraju u svakodnevnici i uzmu stvari u svoje ruke, a ne da se sve prepušta onima koji ne vole Hrvatsku, a Hrvate bi najradije raselili po svijetu. Da nije na predsjedničkim izborima pobijedila Kolinda, vjerujem da bi ta seoba Hrvata u bijeli svijet danas bila još intenzivnija”.

Sigurno mislite i na mlade, stručne kadrove koji napuštaju Hravstku?

“Pogađate, to se odnosi na našu trenutnu i nezahvalnu situaciju u kojoj smo se našli zbog loših odluka Milanovićeve vlade i Kukuriku koalicije, zbog kojih mladi u tolikom broju napuštaju zemlju, što bi trebalo biti zabrinjavajuće za svaku vladu. No, čini se da to ne zanima vodeću hrvatsku garnituru, što je jako žalosno i tužno. Kada danas dođem u svoj rodni kraj, pa vidim kako više nema mladoga svijeta, obuzme me tuga. Svi su otišli “trbuhom za kruhom”, jer kad je čovjek još mlad, mora od nečega živjeti. Pa odlaze bez grižnje savjesti za boljom budućnosti.

Vladajući bi trebali uspostaviti i bolju gospodarsku suradnju sa stranim partnerima kako bi ih potaknuli na ulaganja, otvaranje proizvodnje, pa bi taj mladi svijet radio kod kuće i ne bi bio prisiljen na odlazak. Istodobno se manipulira i brojkama, pa se prikazuje manji broj iseljenih Hrvata. Osobno mislim da je posljednjih godinu, dvije, Hrvatsku napustilo čak 250.000 naših ljudi. Za to nema opravdanja, a oni koji su jednom otišli, teško da će se više ikada vratiti. Isto kao i mi koji smo emigrirali šezdesetih i sedamdesetih godina. Jednostavno se čovjek u svijetu nauči na bolje uvjete života, cijeni se rad i uređenije društvo, pa mu se više i ne vraća kući. No, naša Hrvatska može izgraditi kvalitetnije društvo i to od nje očekujemo”.

Hrvatske vlade pozivaju iseljenike na povratak, a mole Boga da se ne vrate…

“To je istina. U svijetu imamo toliko uspješnih, pametnih i bogatih Hrvata koji bi povratkom i investiranjem znanja i novca, Hrvatsku mogli preporoditi preko noći, ali im se to ne dopušta. Bilo bi dobro da se konačno u Hrvatskoj i službeno osnuje udruga hrvatskih biznismena iz iseljeništva i jedna jaka hrvatska banka s kojom bi pokretali ekonomske projekte. Kada to mogu stranci, zašto ne bi mogli i mi koji smo uspješni u svijetu? Samo treba napraviti reda u državi, posebice u gospodarstvu, gdje se ne bi smjelo događati da visokokvalitetni hrvatski proizvodi nemaju svoje mjesto na našem tržištu, dok se s druge strane uvoze nekvalitetni strani proizvodi. Primjerice, mandarine iz doline Neretve se bacaju, a umjesto njih se uvoze strane. Seljaci u Slavoniji bacaju mlijeko, zatvaraju farme u koje su uložili na desetke tisuća eura kredita, jer nemaju kuda sa svojim kvalitetnim ekološkim proizvodima. A da ne govorim o proizvođačima voća i povrća, koji su prepušteni stihiji i raznim mešetarima i švercerima. Nedopustivo je da vlast slabi domaće proizvođače zbog raznih menadžera i političara koji kasiraju provizije u svoje džepove. Ne stimuliramo domaće proizvođače, a onda se čudimo zašto nam propadaju firme i ljudi bježe preko granice. A trebali bi najprije plasirati i prodati svoje proizvode na svojem tržištu, a onda i ostatak možemo usmjeriti u izvoz. Tek tada možemo uvoziti strane proizvode koji nam trebaju.

Zbog takvog nereda i nezakonja, hrvatske biznismene iz dijaspore i strane investitore strah je ulagati u Hrvatsku i te realnosti treba biti svjesna i ova Kukuriku vlada. Pogledajte samo taj naš Sabor – izgleda kao cirkus ili dječji vrtić. Zašto se ne ugledaju na neke napredne demokracije i vide kako rade njihovi parlamenti i po kojim kriterijima se može politički uljuđeno djelovati”.

Može li se u Hrvatskoj voditi korisnija politika što se tiče nacionalnih interesa i gospodarstva?

“Sigurno da bi se mogla i morala, ukoliko želimo brži gospodarski i društveni napredak. No, to se ne može dogoditi dok Hrvatskom vlada Udba i dok se ne provede pravedna lustracija hrvatskoga društva. To se može na brzinu riješiti i jednom zauvijek pospremiti te vječne podjele koje nas koče na putu bolje budućnosti, jer se više bavimo politikom, nego poslom od kojega živimo. Nedopustivo je i neshvatljivo koliko dugo traju ta prepucavanja u svim društvenim segmentima”.

Kako gledate na proces udbašima Perkoviću i Mustaču te drugima koji se sumnjiče za ubojstva nedužnih hrvatskih domoljuba?

“Vjerujem da će Nijemci pošteno odraditi to suđenje i da će se procesuirati svi oni koji su okrvavili svoje ruke nedužnom krvlju hrvatskih ljudi, političkih emigranata koji su ubijeni samo zato što su voljeli svoju zemlju i svoj narod. Znaju se svi oni koji su ih ubili, pa će ih, vjerujem, stići ruka pravde. Naše pravosuđe to i nije moglo uraditi, jer se pokazalo nakaradnim. Ono se i ne može nazvati pravosuđem, jer je namijenjeno samo za potrebe određenih krugova političara i njihovih prijatelja koji neće sami sebi suditi. Neće oni ni Sandera osuditi. A dok je bio Linić, tužili su ljude koji nisu izdali račune za jedan sladoled, a on je svojim prijateljima pogodovao u milijunima i nikome ništa. Naši političari trebali bi raditi za narod, a ne protiv njega”.

Bili ste u dobrim odnosima i s pokojnim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom?

“Točno, izuzetno sam ga cijenio i da nije bilo njega, sigurno ne bi bilo ni Hrvatske. Bio je odličan državnik koji nam je stvorio državu u najtežim trenucima. Lako je sada o tome govoriti, ali tada je trebalo imati hrabrosti boriti se s daleko nadmoćnijim neprijateljem. U više navrata posjetio sam predsjednika, jer se on uvijek zalagao za povratak naših ljudi u domovinu, ali, nažalost, oni koji su to trebali realizirati – najčešće su zakazali. Posebice ti zaostali udbaši, kojima nije bilo za pravo da se hrvatski biznismeni i emigranti iz svijeta vraćaju u svoju Hrvatsku za koju su se godinama borili. Predsjednik je bio vezan uz iseljenike koje je često znao posjetiti i uvjeriti se u snagu hrvatskog iseljeništva”.

Manje je poznato da ste bili kum pokojnom pjevaču Tomislavu Ivčiću.

“I na to sam izuzetno ponosan, jer je Tomislav bio veliki pjevač i čovjek koji je digao svoj glas za Hrvatsku kad joj je pomoć bila najpotrebnija. Tada je okupio kolege glazbenike i pozvao pjesmom svijet da pomogne i prizna našu zemlju, što se i dogodilo. S Tomislavom sam odlično surađivao i na estradnom planu, jer sam tada organizirao koncerte u Njemačkoj. On je bio prekrasan čovjek i organizator, veliki čovjek i pravi Hrvat, cijenjen u katoličkoj crkvi i našoj politici. Prava je šteta što je poginuo u prometnoj nesreći. To me je jako potreslo i dan danas ga ne mogu prežaliti. Odlično smo poslovno surađivali, a tri dana prije njegove smrti planirali smo preuzeti “Croatia-rekords”.

U javnosti su se pojavile i razne špekulacije u vezi njegove pogibije?

“Ništa od toga nije bila istina, već samo lažne zlobne konstrukcije. Istina je da je on stradao izuzetno nesretnim slučajem na cesti gdje je automobilom želio izbjeći jednu ženu, a onda se direktno sudario s drugim vozilom. Zadobio je teške ozljede opasne po život i, nažalost, nije mu na vrijeme pružena očekivana medicinska pomoć. Dugo je sam čekao u automobilu. Slučajni prolaznik koji je prvi došao na mjesto nesreće i vidio ga u automobilu, kazao mi je da je cijeli sat čekao u smrskanom automobilu na Hitnu i jaukao: “Joj moja noga, joj”. Kasnije je i na Hitnoj, u hodniku, čekao punih petnaest minuta. Da su kojim slučajem znali da je riječ o Tomislavu Ivčiću, vjerojatno bi mu naši medicinari brže pružili pomoć. Ovako je sve kasnilo i bilo kontra našega Tomislava, te je smrt bila neminovna i brža. Nisam mogao vjerovati da se nakon pokopa, nitko od odgovornih iz grada i naše politike nije javio njegovoj supruzi Slavici i djeci, da ih upita kako su ,ili da im nešto pomogne, jer njima je bilo najteže. Zaboravili su ih, a to je najžalosnije što ljudi kao Božji stvorovi mogu uraditi jedni drugima u nevolji. Pitam se, zašto su se tako ponijeli i neki “prijatelji”, zašto su takvi ljudi i društvo? No, ja sam ponosan da sam s njima ostao u dobrim odnosima i da se uvijek sjećam mog neprežaljenog kuma Tomislava Ivčića, kojemu uvijek palim svijeću”.

Kako gledate na hrvatski nogomet – Vatrene, Hajduk, Mamiće…

“Činjenica je da su Vatreni izgubili žar u borbi za nacionalni ponos i reprezentaciju. I treba ih mijenjati, uvesti mlade koji se bore sa srcem i imaju žara, te izgaraju na terenu. A što se tiče Mamića, kamo sreće da ih je i više, a ne samo Zdravko i brat mu Zoran…”.

Priča se da Vaš rođak Tomislav preuzima Hajduk…

“Bože moj, ne treba žuriti s glasinama. Vrata Hajduka su svakome otvorena, pa tko je spreman, investirat će svoj novac u klub, pa zvao se on i Milanovićev ministar Lalovac. Klub je otvoreno tržište kapitala. Ja sam inače Hajdukovac i volio bih da konačno dođe taj jedan čovjek koji će okrenuti klub u pravom smjeru”.

Mislite na Vašeg prijatelja Šurjaka?

“Ponosan sam i na njega, jer je bio vrhunski nogometaš i stručnjak. Šure je odličan i vjerujem da bi za Hajduka bio veliki uspjeh kada bi ga on vodio. A kako vidim, on u ovakvoj situaciji i u ovakvom društvu ni nema volje, jer tko će s pojedinim takvim ljudima imati posla? Jedno misle, drugo rade, a treće planiraju. Šurjak bi bio spreman od Hajduka napraviti veliki klub. On to zna i može. Ja to znam, on je taj pravi čovjek”!